Vladimir Nazor

Prenj

Prenj planina nije
Visok grad je vila
Sijelo je bogova,
Drevnih bogumila
Još vrijeme brazde
Po čelu mu ore
U njem se žestoko
Dobro i zlo bore.

Prenj planina nije
Divova je kuća,
Kojom bitka bjesni
Sve veća i ljuća;
Rat naših vrlina
S našim porocima
Borba u još divljim
Barbarskim grudima.

I Prenj stoji – sav je
Od jednog komada;
Krvav je, kad Sunce
U maglu zapada;
U jesenje dane
Kao žuč se žuti,
Grozan kad prozbori
Strašan kada šuti.

Prenj planina nije
Žrtvovani je kamen
Što čeka, da sveti
Očisti ga plamen,
I Bijeli Svećenik
K njemu jednom stigne,
Pa k Zvijezdama i Suncu
Sebe i nas digne.

Vladimir Nazor, 1943. g.

* * *

NAĐENA DJEVOJČICA

Kraj staze, prašnjava, sama
U nas se zagledala:
Sve što je kazati znala,
Riječ jedna bijaše, "mama".

Ne znamo, gladno to ptiče
Iz gnijezda kojega pade.
Živo je. Za red ne znade,
Plače. Smije se. Viče.

Dlanom po obrazu lupa
Brkate Partizane,
I s kapa njihovih stane
Crvenu zvjezdu da čupa.

I nešto guguče, sitnim
Kazuje prstom u nešto.
Riječ odgonetamo vješto,
Slušamo korakom hitrim.

Moć male tiranke raste...
Da vatre joj bude i mlijeka,
Osvojismo sela daleka,
Oborismo jele i hraste.

Uz nju sve uspijeva. - Ona
Tvrde nam čvorove driješi
Kroz nju vedrina se smiješi
Našega bataljona.

Vladimir Nazor
Kraj popaljena sela, godine 1944.