Prose


Naša svijest se znatno razlikuje zimi i ljeti, u proljeće i u jesen. Zimi smo osjećajniji, a ljeti razumniji. Razmišljam kako bi na knjigama trebala stajati preporuka - u kojem godišnjem dobu je najbolja za čitanje. Ima naravno knjiga koje jednako dobro prijaju u hladu na srpanjskoj žegi, kao i pokraj kamina ili peći u dugim siječanjskim noćima. Čitati se može uvijek ali na doživljaj pročitanog utječu okolina i vrijeme. Sve što čitamo jest hrana za duh, kao što je ono što jedemo - hrana za tijelo. Bit ćemo tjelesno i duševno zdravi ako se zdravo hranimo. Materijalna hrana djeluje također na dušu i duh, a duhovna na duševno i tjelesno zdravlje, jer sve je povezano. Dobar tek i prijatno!


Glavna stvar u kojoj se nisam slagao s roditeljima bila je njihova jaka uvjerenost da djeca nastaju slučajno i da se rađaju *prazna*, pa im je potrebno *napuniti* glave znanjima, prvenstveno u školi. Moji su učitelji imali potpuno isti stav, te sam rano zaključio da živim u svijetu idiota s ispranim mozgovima. Odmalena sam znao da je društvo bolesno jer ne razumije *individualizam*.

Otkako znam za sebe, znao sam da sam i prije živio, samo se prvih dvadesetak godina života nisam uspio sjetiti tko sam bio i šta zapravo hoću od sebe na ovoj planeti. Za vrijeme velike gladi početkom 1993. godine, u bakinom stanu u Zenici su mi se otvorila *vrata podsvijesti* i ja sam jednog popodneva duhovno bio u svome prošlom životu, koji sam potom opisao u jednoj priči. Sjetio sam se svoga imena i prezimena (Anatoly Polokov) i prostora u kome sam nekada živio, kao i emocija i misli koje su ispunjavale moju tadašnju svijest. Naravno da sam roditeljima bio čudan. I ne samo njima. Tko nije *prazan* i *napunjen* glupostima i predrasudama iz svakodnevnice, sigurno je lud. Ali ja ću radije da me smatrate ludim, nego da sam od ovoga ludog svijeta. Ja nisam odavde.

Želim da znate da ja svakoga doživljavam kao *vječni* duh u prolaznom tijelu i ne vežem ljude uz njihove identitete. Čovjek nije ono (s) čime se identificira, već onaj koji ima potrebu za identitetom.


Meni je mama rekla u mojoj mladosti da cure traže samo ljubav. Da mi je rekla da traže momka s automobilom, ranije bih položio vozački ispit. A ne bih se zaljubljivao.


- Zašto pišeš?
- Pišem kako bih promijenio svijet.

- Ne možeš ti promijeniti svijet!
- To su mi govorili cijeloga života i baš zato pišem.


Po ocu imam crnogorsko porijeklo i ja sam siguran da sam dobrim dijelom Crnogorac, upravo zbog stereotipa iz viceva, o crnogorskoj lijenosti. Meni nije mrzak samo fizički rad nego i razmišljanje. Dok u Dalmaciji, gdje sam živio, ljudi također vole odmaranje, fjaku, cjelodnevno ispijanje kava po kafićima ili vina u konobama, oni za razliku od mene nastoje puno saznati o svijetu koji ih okružuje i ljudima koje viđaju svakog dana. Meni je naprotiv to predstavljalo strašan i nepodnošljiv napor. Apsolutno me nikada nije zanimalo šta tko radi, koga ljubi, gdje se kupa, gdje se kopa (sahranjuje)... Imao sam energije samo za sebe i ludosti koje su mi poput muha zujale između ušiju i očiju. Za razliku od pobožnih kojima život prolazi u razmišljanjima o smrti, ja se radujem kraju života, jer ću se konačno dobro naspavati.


Kada sam početkom ljeta 1997. radio u Puli kao booker i prodavao karte za dva broda koji su plovili do Brijuna i oko njih, par puta sam popio kavu s nekim momkom iz konkurentske firme, koji je radio isti posao. Jednom prilikom me uveo u prazno kazalište. Ne mogu se sada sjetiti gdje se nalazi. Ušli smo kroz kafić bijelih zidova, na druga vrata, a unutra je bio potpuni mrak i bili smo na pozornici, te uz svjetlost upaljača došli do klavira. Sjeo je i zasvirao. Ostali smo tu oko pola sata, bez svjetla ali uz čarobnu glazbu koja je stvarala vizije u duši. Čovjek je bio virtuoz. Ne sjećam se odakle je, možda iz Splita, Zadra ili Šibenika, sjećanje mi je mutno. Bio je oženjen i imao dijete ili djecu. Čak sam pomišljao da je to bio jedan naš poznati jazz pijanist koji živi u Parizu i prijatelj mi je na Facebooku. Fizički su slični ali taj drugi virtuoz je Beograđanin s bosanskim prezimenom (Zulfikarpašić). Njegovu mamu, sina, tetku i tetka jednom sam upoznao u vozu na relaciji Metković - Zenica. Vraćali su se s mora, od Ploča u Sarajevo. Čitao sam u vlaku knjigu "Crkva bosanska", pa smo razgovarali na tu temu. Njegov sin je bio mali, igrao se mobilnim telefonom. Bili su mu zanimljivi zvukovi s moga telefona, pa sam mu prebacio par malih WAV-datoteka preko Bluetootha. Ostao sam tri mjeseca u Puli, kao godine 1990. kada sam tu bio u jugoslavenskoj mirnodopskoj mornarici, i bilo mi je lijepo. Zaradio sam samo da pokrijem troškove. Nadao sam se da ću uspjeti kupiti jedno kućno računalo ali nisam. Odlazio sam u neku robnu kuću tamo, imali su Macintoshe u ponudi. Viđao sam i jednog uličnog svirača, Amerikanca, koji je svirao Hare-Krišna muziku u pratnji svoje divne supruge. Oboje su bili odjeveni na indijski tradicionalni način. Doživio sam ih kao par svetaca. Umjetničko ime mu je Krishnautix, a inače se vjerski (vaišnavski) zove Titiksava Karunika Das. Njegovo izvorno američko ime ne znam. Nagovarao me da odem doma po harmoniku, da sviramo zajedno. Ali put je bio dalek i morao sam raditi. Imam jedan njegov CD, Good Time. Sjećam se da me koštao samo 10 ili 20 kuna. Jako dobra muzika i energija.

Posao nije bio nimalo težak. Imao sam plaćen smještaj u stanu blizu amfiteatra, u kome su stanovali i drugi bookeri. Ustajali smo u 7, a u 8 ujutro imali smo sastanak na rivi. Poput debeloga kapetana iz JRM u Segetu kod Trogira, postrojavao nas je fizički sličan gazda koji je imao nadimak Masni. Bio je ugodan i simpatičan čovjek. Kao bookeri prodavali smo rezervacije za putovanja brodom, u visini 10 ili 20 % cijene vožnje, zaboravio sam, a to je ujedno bila i naša provizija. Turisti su pri ulasku u brod plaćali preostalih 80 ili 90 %. Smatram to vrlo dobrom poslovnom politikom. Gazda nije imao nikakvog posla s isplatom naše zarade. Sve je bilo do nas. Razgovor je uglavnom bio u vezi područja koja će bookeri preuzeti na sebe. Volio sam biti u gradu, da mogu otići na kavu u par omiljenih kafića (Foška, Hard Rock), ili na nekoj plaži, da se mogu okupati u moru. Posao sam pronašao preko oglasa u Večernjem listu. Tražilo se znanje stranih jezika. Iako sam dobro govorio engleski i njemački, nisu mi trebali. Većina turista bili su Talijani i Česi. Talijani su bili prepoznatljivi jer su se nalazili u većim grupama - mama, tata, katkada baka i djed, i djeca, a bilo je i duplih obitelji - dvije mame i dva tate s puno djece. Prilazio sam im napamet naučenim rečenicama:

Buongiorno! Abiamo belle gite per voi! Andiamo ogni giorno in torno e sula de isole dei Brijuni...

Ako bih uspio prodati "biglietti", odnosno "prenotazione" jednoj takvoj grupi, prekidao sam posao za taj dan i išao na kupanje ili na piće, u kafić Foška ili u Hard Rock.


Sjetio sam se poslijepodneva jedne jeseni na kraju 80-ih u Puli kada sam prvi put popio irsku kavu. Ranije nisam imao priliku, a otkrio sam taj napitak u knjižici s receptima za koktele. Otišao sam u grad iz kasarne na poluotoku Muzilu, u tamno plavome mantilu. Na ulici sam vidio pokislo mače i uzeo sam ga, te ušao s njim u neki veliki kafić. Nije bilo gužve. Obradovalo me kada sam pročitao da se tu može dobiti irska kava. Za mačića sam naručio malo mlijeka. Privukao je tri djevojke. Kasnije sam ga ostavio nekoj djeci na ulici, ona su se pobrinula za njega. Poslije sam samo još jednom to pio. Kava i whiskey sa šlagom, ukratko.


Meni je potpuno svejedno je li čovjek vjernik ili nevjernik, kršćanin ili musliman, hare Krišna ili budizmom inspiriran, slobodni zidar ili mason, komunist, liberal, anarhist, demokrat ili meritokrat, Srbin, Bošnjak, Bosanac, Crnogorac, Hrvat... Svakome dajem apsolutnu slobodu. Samo mi nije svejedno kada kažem "guten Morgen", pa susjed ne odgovori ništa. Moj tata je u Zenici imao prijatelja Juru i taj je za vrijeme rata uspio pobjeći iz Bosne, te je otišao na sjeverozapad Istre i unajmio kuću. Pozdravio je svog susjeda s: "dobro jutro, komšija" ali on nije ništa odgovorio. A drugog dana: "dobro jutro, susjed". I opet ništa. Zamislio se, pa mu je palo na pamet da je možda Talijan, te sljedeći put reče: "buongiorno vicino". Ali nije dobio nikakav odgovor. I kada je sutradan sreo susjeda, reče mu: "pi*ka ti materina, komšija". Ali taj je i dalje šutio.
Ili je bio gluhonijem ili nije volio Bosance.


Kao svakog vojničkog jutra u pet ujutro začulo se "ustaj, vojsko" ali Radivoje se nije osjećao dobro i ostao je ležati u krevetu. Sanjao je ružan san, a vjerovao je svojim snovima. Odlučio je prijaviti da je bolestan ali zapravo je samo imao neki loš predosjećaj. Nakon jutarnjeg postrojavanja, njegovi drugovi vojnici iz karlovačke kasarne popeli su se na kamion koji ih je odvezao na vojnu vježbu, a on je ostao sam. Bilo je to sredinom 60-ih godina. Kamion je negdje sletio s ceste i svi su zadobili ozbiljne povrede, te završili u bolnici. Nakon što je to saznao, dao je tetovirati malu djetelinu s četri lista, na lijevo rame. Ona ga je cijeloga života podsjećala na taj tragičan, ali njemu ipak sretan dan. Poput moga tate i ja se oslanjam na poruke iz snova i predosjećaje. Ako se ikada budem tetovirao, bit će to isti znak. 🍀


Sjećam se da smo u socijalizmu imali samo tri vrste kruha, ne računajući mali raženi kruh i kifle. Najskuplji je bio bijeli, najjeftiniji crni, a polubijeli u sredini. Mi smo uvijek kupovali crni ili raženi, zato što je zdraviji. Mama je pratila šta je zdravo ali svoje zdravlje nije znala sačuvati, pa je mlada umrla. Jednom me poslala po crni kruh, a prodavačica u pekari je komentirala: "Jadno dijete, nema para za bijeli".
Danas je obratno, crni kruh je skuplji, a bijeli jede sirotinja, ako je sretna, pa ima.


Bio jednom jedan bosanski slikar koji je najviše slikao balerine. Studirao je na akademiji u Sarajevu. San mu je bio da ode u Rim i Pariz. Pozirala mu je djevojka s nešto viška kilograma, pa su i njegove balerine bile deblje od klasičnih ali to im je davalo originalnost i slike mu nisu bile nimalo dosadne.
Družili smo se u Zenici početkom 90-ih i on je stalno želio otići iz ratnog okruženja. Ali svi putevi su bili zatvoreni. Zamolio je moju sestru da mu skroji i sašije tobolac za slikarska platna. Spremao se za put preko brdâ. Upozorio sam ga da će to na njegovim leđima izgledati kao da nosi minobacač i govorio mu da ne ide nikuda. Tih dana je otišao iz grada i nestao zauvijek.
Zvao se Boris Balić, imao je nadimak Ćos.


Lako je napisati tisuću pjesama i hiljade životnih jada usput opjevati; teško je sve to poslije prikupiti, pohvatati, kopirati i pejstati, knjigu sastaviti i odgovoriti samome sebi na vječno pitanje: čemu? Pisanje je igra ubacivanja smisaonih kuglica u rupice među sjećanjima. Inače bi ostale prazne. Pamtim, dakle postojao sam. Samo ne znam zašto sam postojao. Pisanje daje neki viši smisao postojanju, makar smisla inače nema. Bilo, pa prošlo. Ne ponovilo se.


Zenica je u mojim sjećanjima grad zena; niz lijepih trenutaka u moru zaboravljenog života. To su upaljeni reflektori Čelikovog stadiona, gitaristi na klupama u dvorištu, Havana torta u slastičarnici Kasato, teniski tereni na Kamberovića polju, sijela na travi uz Bosnu, prodavači knjiga i nosača zvuka u Titovoj ulici, kafići Žilet, Bordo, i jedan koji se zvao As. Tu smo pili kafu i "kenijadu" (sok od kiwija i sl.) preko odmora i poslije škole, krajem 80-ih. Baš je lijepo prošetati svojim gradom u mašti, sresti u mislima koga si poželio vidjeti i čuti. Svatko ima svoj grad, mjesto i selo u sebi. Svatko na svoj način doživljava svoju domovinu.


Osamdesetih i iza rata bilo je na kioscima puno parapsiholoških, "bioenergijskih" časopisa, koji su se bavili temama preko ruba znanosti i izvan granica polusvjesnog razuma: Treće oko, Arka, Tajne... Kasnije se pojavio časopis Svjetlost. Smatram ga najboljim te vrste. Nisam redovito čitao ali svaki put kada sam imao priliku, osjećao sam dobre vibracije i neka tema i priča me zainteresirala. Čitam samo ono što me pozitivno uzbuđuje i hrani maštu, a ne strah.


Na studiju informatičkog dizajna u Zagrebu u jesen 1998. upoznao sam kolegu iz sjeverne Bosne, koji je nosio dugi, crni, kožni mantil i dugu, crnu, kovrčavu kosu. Imitirao je glumca iz filma Crow. Jedno oko je izgubio u ratu, pa je taj dio lica pokrivao kosom. Zvali smo ga Ivo Vrana, a pravog prezimena se sada ne sjećam. Rekao mi je da u tom kraju ima puno ljudi s mojim prezimenom. To mi je dvadeset godina kasnije potvrdio kolega Anto s frankfurtskog aerodroma, koji je s istog područja, ali Ivu nije poznavao. Imam negdje u backupu Ivinu osobnu web stranicu, koju sam mu pomogao napraviti. Ovog ljeta sam slučajno svratio u neki frankfurtski kafić u kome se okupljaju stariji ljudi sa sjevera Bosne i iz Slavonije. Jedan mi se učinio sličnim mome pokojnom djedu Blagoju Kosiću. Prepoznao sam sličnost prema očima, ustima, nosu i naročito ušima. Moje su male ali djed i tata su imali veće, baš kao i taj čovjek. Kada smo se upoznali, saznali smo da imamo isto prezime. Navratio sam opet prije dva tjedna i vidio samo jednoga od tih starih ljudi.


Što god da ti se u toku dana desi, ma kakva beznačajnost, luda misao, možeš od toga sastaviti kratku priču, izvući esencijalno, izvanvremeno, univerzalno. Prođe godina, a knjiga s 365 priča napisana. Pa počneš drugu knjigu, na neki poseban datum, kao što je rođendan. Ljudi pričaju, a ne zapisuju misli, ne snimaju svoje riječi, iako imaju pametne telefone koji to omogućuju. Vole izgovoriti i zaboraviti. Što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo.


Dok smo bili mali, naši roditelji su imali kućnog prijatelja, pedijatra iz Makedonije u Zenici. Zvao se dr. Mančev ali oni su ga zvali dr. Malčik. Kad god bi nas posjetio, mama je pitala šta će piti, a on je uvijek odgovarao - Sok. Koji ćete sok? - pitala je mama, a on je nju pitao - Koji imate? Mama je nabrajala: Od višnje, borovnice, maline, jabuke... A on je govorio - Malčik ovog, malčik onog.


Jedan naš veliki prijatelj u Hercegovini bio je gospodin Vego. On je ispričao puno lijepih priča, a sjećam se jedne anegdote iz njegovog života. Kada je u Čapljini useljavao u stan, prvi susjed mu je bio neki doktor. Na vratima je uz ime stajalo "Dr.", a drug Vego stavi na svoja vrata pločicu "Br. Vego". Kada su se upoznavali, susjed ga upita što znači to "Br.", a gospodin Vego uz karakteristični smijeh odgovori: "Bravar!


Pišem o svakodnevnim stvarima. Uvijek sam vodio dnevnik i "noćnik", zapisivao zanimljive doživljaje iz jave i sna, na papiriće. Papirići se izgube i nestanu ali riječi ostaju zapisane u mislima, u podsvijesti, u skrivenom sjećanju. Misli su naše iz duhovnog svijeta, a riječi iz materijalnog.

Riječi su ostrva u moru margine,
gdje jata konzervi proždiru sardine.
~ Zoran Metz


Meni Bog samo smeta u mislima. Nikada mi nije pomoglo razmišljanje o Bogu ali mi pomaže razmišljanje bez Boga i meditacija. Boga je nemoguće potpuno izbaciti iz misli. On je drevna ideja koju svatko nasljeđuje od nepoznatih dalekih predaka kroz gene, a ne samo usmenom predajom od bliske rodbine i društva. On je u samoj biti čovjekovoj i čak i atesti o njemu razmišljaju, vjerojatno i više od vjernika. Ali imaju drugačije spoznaje i odnos prema njemu. Nisu teološke ulizice. Nisu u strahu od Boga. Manje su emotivni, a više racionalni. Više individualni, a manje kolektivni. Ne izgovaraju u djetinjstvu memorirane molitve, ne čine ponavljajuće tjelesne geste. Pišu pjesme, priče, smišljaju razne razloge samo da mu se ne poklone, jer to bi bio osobni poraz, priznanje nemoćnosti, nesposobnosti shvaćanja vlastite i opće stvarnosti.


Masa je Pilatu vikala: "Razapni ga!",
a ja masi vičem: "Skinite ga s križa".

Dreams


Sinoć sam opet u snu bio u Hercegovini, na raznim lokacijama, s puno rodbine i prijatelja, mrtvih i živih. Nikada nisam toliko poznatih osoba sanjao u jednom snu. Kao obično, ništa se nije događalo. Samo dosadna svakodnevica. Ali kada sve prođe, ona najviše nedostaje.

"Može se puno naučiti iz izgubljenog vremena."
~ Neil Young


Ove noći sam sanjao puno mlađu prijateljicu lezbijku koja je u međuvremenu porasla. Vidim ju ponekad na mreži LinkedIN. Prelijepa je i predobra osoba. Nismo se vidjeli ni čuli oko 20 godina. Govorila mi je: Rade, ti si muška lezba. I zaista, meni su samo žene privlačne, kao njima. Sinoć me u snu napala seksualno i malo smo se ljubili i mazili. Rijetko sanjam takve snove, a volio bih svake noći.


Slikao sam u snu, na ogromnom platnu koje je ležalo na tlu i ja sam po njemu hodao. Slika je predstavljala Svemir. Imao sam nekoliko pomoćnika, tj. pomoćnica. Bilo je nekih detalja u snu kojih se sada ne sjećam. Netko me učio jednoj neobičnoj tehnici, u drugom dijelu sna. Sastavljali smo veliku sliku od puno malih.

Sermons


Zbog nestrpljivosti mojih drugova, čitatelja, ukratko ću opisati sadržaj moje prve samostalne knjige s radnim naslovom "Kap krvi tvoje".

Dakle, Isus je bio najobičniji čovjek, muškarac. Ispod krpe na njegovome raspetom tijelu, nalazio se normalan penis i dva jaja. Isus je imao muda i nije bio aseksualac ni homoseksualac, kako to neki moji homoseksualni poznanici vjeruju.

Seks s ciljem razmnožavanja i opstanka vrste nije grijeh. To je poštovanje prve Božje zapovijedi: Rađajte se i množite! (1. Mojsijeva 7).
Katolički svećenici se ne žene samo zbog politike RKC da nakon smrti svećenika, ona naslijedi njegovu imovinu. Priča o "istočnome grijehu" nema nikakve veze sa seksom.

Marija iz Magdale bila je normalna djevojka i Isus je nju ljubio više nego druge učenike. Zato što je bila žensko, a mudrija od svih njih zajedno.

Postoje kršćani koji od davnina vjeruju u njihov brak (Eseni), a neki vjeruju da su zajedno imali dijete, djevojčicu koja se zvala Sara. Čuli ste za knjigu "Da Vinčijev Kod", Dana Browna. Imam je ali samo sam pogledao film. Međutim, ta priča ograničava njihove nasljednike na uži krug ljudi. Navodno je slikar Leonardo bio potomak Isusove loze. Doduše, on jest bio homoseksualac.

Moja "science fiction" priča je realističnija, ona ne ograničava "svetu krv" na uski krug i mali broj znanih i neznanih individua, već matematičkim putem (vidi Legendu o šahu) pokazuje da je 2000 godina bilo sasvim dovoljno vremena da se Isusov "božanski" gen poput virusa raširi cijelim čovječanstvom.

Kap krvi njegove je u tebi i ja ljubeć' tebe ljubim njega i Boga - u tome je sva mudrost. Vodite ljubav! Ljubi bližnjega svog jer on je samo malo drugačija verzija tebe.


MUSICPAINTINGSPHOTOS
POETRYVIDEOSWEBSITES